Opet sam ga sinoc videla.Dosao je po mene i vozio me kuci.On nije kao drugi bivsi momci...nema gorcine,nema sujete,nema ironije u njegovom glasu.Ako ga pozovem,ako ga trebam,on ce doci,i nikada mi to nece prebaciti.Bice tu,gledati me onim pogledom,lepim ocima, i nasmejan.On kao da oseca moju tugu,uvek se pojavi ili makar javi kada sam jako tuzna,razocarana,umorna...Zasto je onda bivsi???
Ah,nije uvek bilo ovako,puno je suza zbog njega palo.Bio mi je prvi decko i sa njim sam videla neki novi svet.Jos se secam svakog njegovog poljupca,kako da zaboravim?Ali da sam plakala jesam,da sam patila,jesam,da i sad lecim srce od njega...Dok smo bili par,nismo se bas slagali,nismo se proslavili...nismo se razumeli.On je gresio,i ja sam sigurno i jednostavno nije moglo dalje.Od tada je proslo 8 meseci,i cudno je da mi se sad cini blizi nego onda...Kaze da se promenio.Ali kako da verujem u to?
Najvaznije,i ono sto ga cini tako dobrim je to sto on mene ne mrzi,on me voli.Volim i ja njega,ali ga zelim kao prijatelja a ne momka.Znam,kako je to sebicno!On me voli,a ja hocu prijateljstvo. Zato mu ovo verovatno nikada necu reci...
Za mene ces uvek biti neko i nikada bilo ko...